AHDNAMU

Original ovoga pisma se nalazi na tridesetoj stranici prvog toma prvog izdanja Feridun begove knjige Medžmu’a-i Munšeat-us-salatin. Prijevod tog pisma glasi:

“Ova povelja je napisana kao obavijest o obećanju koje je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sin Abdullaha, dao svim hrišćanima. Dženab-i Hakk je dao vesele vijesti da ga je poslao kao Svoju milost (rahmet), da upozori ljude na Allahov dželle-šanuhu azab (kaznu na ahiretu) i učinio ga je čuvarom amaneta koji je povjeren čovječanstvu. Ovaj, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ova povelja zapiše, da dokumentuje obećanje koje on daje svim nemuslimanima. Ako iko uradi suprotno ovom obećanju, bez obzira bio on sultan, ili neko drugi, on ustaje protiv Dženab-i Hakka i ismijava Njegovu vjeru i prema tome zaslužuje Dženab-i Hakkovo prokletstvo. Ako jedan od hrišćanskih sveštenika ili neki turist (njihov istovjernik) posti, sa ciljem da ibadeti, na planini, u dolini, u pustinji, na zeleni, na niskim predjelima, ili u pijesku, ja im, u moje ime, i u ime mojih prijatelja i poznanika i svih mojih sljedbenika, ukidam sa njih svaku vrstu obaveze. Oni su pod mojom zaštitom. Ja ih oslobađam svih taksi koje trebaju plaćati, kao zahtjev sporazuma koji smo napravili s drugim hrišćanima. Oni ne moraju plaćati džiziju i harač ili ih mogu platiti koliko žele. Nemojte ih natjerivati i ugnjetavati. Nemojte skidati njihove vjerske vođe sa položaja. Nemojte ih istjerivati iz njihovih hramova. Nemojte im zabranjivati da putuju. Nemojte im uništavati nijedan dio njihovih manastira i crkava. Nemojte konfiskovati, i upotrebljavati u džamijama, stvari iz njihovih crkava. Ko god se usprotivi ovim odredbama, usprotivio se je zapovijestima Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Pejgambera, i biće grešan. Isto tako se ne smiju ni nametati danci i takse (kao džizija i garamet [džeza]) onim koji ne trguju već su stalno zauzeti ibadetom (bogosluženjem) bez obzira gdje bili. Ja držim njihov dug na moru i na kopnu, na Zapadu i na Istoku. Oni su pod mojom zaštitom. Ja im dajem eman (garanciju). Isto tako se ne smije uzimati harač i ušr (porez) od plodova onih koji žive u planinama i koji su zauzeti bogosluženjem. Od njihovih žetvi ne smijete uzimati dio za Bejt-ul-mal [Državnu blagajnu]. Jer, njihova obrada zemlje nije namjenjena za profit već samo za život. Ako vam trebaju ljudi za džihad ne uzimajte ih od njih. Ako je potrebno (od njih) uzeti džiziju nemojte uzimati više od dvanaest dirhema (grama) godišnje, bez obzira koliko su bogati i koliko imaju imovine. Ne smijete im nametati nevolje i terete. Ako trebate da s njima pregovarate trebate ih tretirati s merhametom, dobročinstvom, i ljubaznošću. Uvijek ih držite pod okriljem svog merhameta (milosrđa) i šefkata (ljubaznosti). Isto tako ne smijete loše tretirati ni hrišćanke koje su udate za muslimane gdje god se one nalazile. Ne zabranjujte im odlazak u crkvu, da se mole, onako kako to njihova vjera propisuje. Ko god ne posluša i učini suprotno ovoj Allahovoj dželle-šanuhu zapovijedi smatraće se da je ustao protiv zapovijedi Dženab-i Hakka i Njegovog Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Treba im pomoći kada popravljaju njihove crkve. Ovo obećanje će ostati na snazi, i nepromijenjeno, do kraja svijeta, i nikom nije dozvoljeno da radi u suprotnosti sa njim.”

Ali radijallahu teala anh je zapisao ovaj sporazum (ahdnamu) u gradu Medini, u Mesdžid-i se’adetu, druge godine po Hidžretu, trećeg dana mjeseca Muharema. Na njemu su sljedeći potpisi:

Muhammed bin Abdullah Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. 
Ebu Bekr bin Ebi-Kuhafe 
Omer bin Hattab 
Osman bin Affan 
Ali bin Ebi Talib 
Ebu Hurejre 
Abdullah bin Mes’ud 
Abbas bin Abdulmuttalib 
Fadl bin Abbas 
Zubejr bin Avvam 
Talha bin Abdullah 
Sa’d bin Mu’az 
Sa’d bin Ubade 
Sabit bin Kajs 
Zejd bin Sabit 
Haris bin Sabit