ŠTA JE IMAN

      Jezički, iman znači (spo) znati nekoga pravilno i u potpunosti, u njega (njemu) vjerovati. U islamu iman bi značio pravilno znati i vjerujući u to govoriti da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) Allahovim dželle šanuhu poslanik i da ga je Allah dželle šanuhu izabrao za vjerovjesnika i obznanjivaca zatim, decidno vjerovati u ono što Poslanik od Allaha teala, kratko i jasno obznanjuje, a općenito vjerovati u ono što Poslanik opširno obznanjuje i što je moguće više izgovarati kelime-i šehadet. Čvrsti iman mogao bi se ovako opisati: Srcem i u cjelosti vjerovati i smatrati uzvišenim (velikim) Allaha dželle šanuhu i Njegova svojstva, težiti Njegovom zadovoljstvu i ljepoti, izbjegavati Njegovu srdžbu i patnje te iman stabilno smjestiti u srce, baš kao (što je) natpis postojan (stabilan) kada je ukresan u mermeru, i u sve ovo vjerovati i znati da je tako kao što znamo da ce nas vatra spržiti, a zmija ujesti i otrovati, ako su u našoj neposrednoj blizini. Islam i iman su jedno. Vjerovanje u značenje kelime-i šehadeta postoji kod oboga. I pored postojanja opcih i specifičnih, te jezičkih razlika, između njih (islama i imana) nema odvojenosti. Allah dželle šanuhu, ne traži od svojih robova (ljudi) da u imanu, ibadetu i amelu (djelima) čine ono za što nemaju mogućnosti. Zato, ukoliko neko u toku svoje pripadnosti islamu poludi, spava, zapadne u gaflet ili umre njegova pripadnost islamu ne prestaje, ona se nastavlja čak i ako u jednom od tih stanja ne potvrdi tu svoju pripadnos.

IRADE-I DŽUZIJJE

Autor objašnjenja na knjigu Durr-i jekta, rahmetullahi teala alejh, kaže, “Sva djela koja ljudi obavljaju sa njihovim kalbovima i tijelima i svaki događaj (djelo) koji se dešava u živim i mrtvim stvarima nastaje s Allahovim dželle-šanuhu znanjem, odlukom, i stvaranjem, i njihovim stvaranjem u vječnoj prošlosti. To se zove kader i takdir. Čovjek izabire, želi da uradi ili ne uradi jednu izvjesnu stvar. Ako i Allah dželle-šanuhu takođe hoće tu stvar, i upotrijebi Njegovu moć, ta stvar će nastati. Prve dvije se zovukesb (stjecanje) a zadnje dvije halk (stvaranje). Ako Allah dželle-šanuhu voli tu stvar (to djelo) ona se zove ta’at. Čovjek će na ahiretu dobiti sevab za ta’at. Ako čovjek uradi ta’at sa namjerom da zaradi sevab, to djelo postaje kurbet. Ako Allah dželle-šanuhu ne voli tu stvar (to djelo) ona se zovema’sijjet. Čovjek će na ahiretu dobiti (za ma’sijjet) itab (grdnju) i ikab (kaznu). Čovjek koji uobičajava raditi mekruhe -- ili, bez ikakvog uzura (bez dobrog opravdanja) propušta muekked sunnete -- će (na ahiretu) biti ukoren (itab). Ako čovjek propusti farz ili uradi haram, i onda bez pokajanja (tevbe) umre i onda ne dobije šefa’at (zauzimanje, zagovaranje, posredovanje) ili oprost, on će biti podvrgnut kazni (ikabu). On će biti izložen vatri. Onaj ko ne vjeruje da čovjek ima slobodan izbor (ihtijar), i želju (irade), i moć (kudret), to jest stjicanje (kesb) postaje murted (izlazi iz islama).”