ZAŠTO SE SMIJEMO NASRUDIN- HODŽI?
Nasrudin-hodža je učio umedresi pred čuvenimalimomkojeg je, pored učenosti, odlikovala i dobrota i privrzenost njegovimučenicima. Ali, osimučenosti , bio je veoma pobožan, pa su ga smatrali evlijom, dobrim. Od svega imanja imao je jedno janje. Taj bi alim svaki dan zaklao janje, ispekao ga i pojeo zajedno s Nasrudinom i ostalim softama, a zatim bi sakupio sve kosti, proučio nekakvu dovu, i janje bi se opet stvorilo, zdravo i čitavo- te bi ga opet sutra pojeli. Jednoga dana taj muderis ne dodje na vrijeme u medresu da održi nastavu svojim učenicima, a ovi, ne mogavši čekati svoga Hodžu dok dodje, zakolju janje, ispeku ga i izjedu.Dodjemuderis i vidi ih sve snuždene.
- Šta vam je?- zapita ih, a zatim, prisjetivši se, reče:
- A gđje mi je janje?Oni okrepili uši pa šute. Razjaren muderis upita jednoga softu:
- Šta si ti radio?
- Ja sam ga zaklao,- odgovori on.
- Dabogda i tebe zaklali!- prokune ga Hodža, pa se okrene drugome:
- A šta si ti radio?
- Ja sam ga derao.
- I tebe derali dabogda!
Obrati se trećem:
- Šta si ti radio?
- Ja sam ga pekao.
- Dabogda i tebe pekli!
Muderisa nije nikako popustala srdžba pa se jednako obračao jednom po jednom softi i proklinjao ih. Najposlije se okrenu Nasrudinu:
- A šta si ti, bolan Nasrudine, radio?
- Ja se, bogami, efendija, smijao.
- Dabogda se i tebi smijali!
I sve dove muderisove bili primanje. Jednoga softu zaklali hajdući, jedan se sadro,jedan izgorio i svakom se ponešto dogodilo prema hodžinoj bed- dovi, a mi se Nasrudin-hodži i danas smijemo, jer ga je njegov hodža tako prokleo.