NAŠ PEJGAMBER BIO JE NASMIJANOG LICA
Naš Pejgamber alejhisselam bio je nasmijanog lica. Smijao se blago. Smješkajuci se blazeni zubi su se vidjeli. Kad bi se smješkao svjetlost bi po zidovima davala odsjaj. I kad bi plakao, i kad bi se smijao sve bi to bilo blago. Nije se naglas smijao, niti je visokim glasom plakao, ali iz blazenih ociju suza bi potekla, iz blazenih grudi bi se cuo glas. Misleci na grijehe od svog naroda bi plakao, od straha od Allaha teala, cuvši Kur’an-i kerim, ponekad klanjajuci namaz bi plakao.
ISPOD KIŠE SUH
Dode Nasrudin-hodza svome prijatelju begu, koji se upravo tada spremao u lov. Pošto se i Hodzi odvazi da pode s begom u lov, dadoše mu nekakvu staru kljusinu, te pojahaše i odoše. Kad se vratiše iz lova zaokupi ih kiša, te svaki podbode konja i pobjeze od kiše, a Hodza na svojoj kljusini osta. Kad se iskupiše u konaku, svi ponešto mokri, a Hodza sasvim suh. To svima bijaše zacudo te pitahu Hodzu za to, a on im odgovori da mu je konj neizmjerno dobar i brz, pa da ga je za vremena uklonio ispod kiše. Beg toga konja odabra u posebnu štalu, te kad podose drugi put u lov on istog konja pajaha. Slucajno ih opet kiša okupi, te svi na svojim konjima pobjegoše, a beg na svom osta. Ljut što je okiso, odmah dozva Hodzu, te sasu vatru na nj:
- Kako ti smiješ lagati da je ovaj konj dobar, kad evo ja danas sav okiso?!
- Pa zar nisi umio svuci sa sebe haljina i metnuti ih poda se -rece Hodza- pa ne bi okiso kao ni ja!