OBIČAJI OD NAŠEG PEJGAMBERA (2)
9- Sve je bio zamišljen, malo je pričao. Razgovor bi započeo sa smiješkom. Nešto ne potrebno i bez korisno ne bi govorio.
Nešto što je potrebno, korisno neko objašnjenje otvoreno bi rekao. Da bi se dobro razumjelo ponekad bi tri puta ponavljao.
10- Goste bi služio «Kod jednog naroda, najveća dužnost je poslužiti» rekao bi.
11-Nečiju grešku (Sramotu) ne bi direktno u lice rekao. Ni od koga se nije žalio, iza leđa nebi govorio. Ako nečije riječi ili posao ne bi mu se dopalo rekao bi «Pojedine osobe zašto li ovako rade»
12- Bio je mnogo darežljiv. Stotine deva i ovaca bi poklonio. Samom sebi nebi ništa ostavio. Koliko puta nevjernici ovo vidjevši postali bi vjernici. Ako bi nešto od samog sebe htio rekao bi nema, ne bi u opšte slušao. Što bi imao davao bi, ako nema zahvaljivao bi.
13- Allahu teala (Evo da ti dam) kad bi rekao ovosvjetski imetak nebi htio.
Od prosijanog pšeničnog brašno nebi jeo
Samo bi od neprosijanog ječmenog brašna jeo hljeb.
Sve dok se ne najede jeo bi hljeb sam ili sa hurmom, sirćetom, voćem, čorbom ili u maslinovo ulje bi umakao i jeo.
14- Došavši kući «Jelo ima li?» rekao bi ako nema on bi postio.
PRIČA - IFTARI
Običaj je kod nas da se u ramazanu pripremaju iftari, na koje se pozivaju rodaci, prijatelji i bliže komšije, a posebno roditelji, ako žive odvojeno. To se obično radi u drugoj polovini Ramazana. Ti iftari su posebni doživljaji za njihove učesnike i one koji ih pripremaju.
U pojedinim mjestima postoji običaj da se preko cijelog Ramazana pripramaju zajednički i grupni iftari za postače koji su sa strane i na privremenom boravku u dotičnim mjestima, zatim za postače koji su ledični, iznemogli i slično. Poznati su takvi iftari koji se godinima pripramaju i to vrlo uspješno, u Gazi Husrev Begovoj medresi u Sarajevu. Ti iftari su postali tradicionalni i predstavljaju za njihove učesnike, čiji se broj stalno povećava, veliku blagodat i poseban ramazanski doživljaj.