PRIZNANJA ENGLESKOG SIPIJINA (1)
1710 godine u cilju rasparsčaveja Müslimana mene su kao Engleskog špijuna paslali u Istanbul. U İstanbulu sam proveo dvije godine učeći Turski jezik, Arapski jezik i Kur’an. Kad sam se posli dvije godine vratio u Englesku, oni su me odmah kao špijuna poslali u Irak. Čim sam stigao u Basru, vidjevši Muslimane odmah sam otišao u džamiju. Tamo sam pod kiriju iznajmio jednu sobu kod jednog stolara sam našao posao. U ovaj dućan je često dolazio Abdulvehhabin sin Muhammed koji je bio učenik. Bio je protiv Osmanliskog carstva. Sam sebi se je mnogo sviđao. On je sam sebi stvarao neke vizije. Mnogo ga je bilo lako uloviti. Toko da smo se nas avojica duboko sprijateljili. Ja sam ga hvalio. Rekao sam mu : “Mislim da češ ti biti taj koji će uzvısiti Islam . Sa njim smo dali odluku da Kur’an prema svojim idejama, vizijama mišljenjima promjenimo”. Imao je veliki prohtjev za ženama. To sam znao i iskoristio. Predložio sam mu da uzmemo po jednu prolaznu ženu prihvatio je ovo mi je bila velika prilika za dalje razbıjanje Muslimanskog jedinstva. Odmah sam poslao pısmo u ministarstva da pošalju žene oni su poslali jednu hrišćanku kojoj su dali ime Safija. Safija ga je odmah osvojila. Ovaj momak je već protiv islama i dina se baš usmjerio.
Treći dan od vjenčanja ubijedio sam ga alkohol nije haram. Safija ga je dobro opijala. Dobro ga je zavela. Jedan dan džihad, drugi dan post. Drugi dan sam mu objasnio da namaz nije farz. Sa njegovih ramena odijelo vjernika sam polako, plako počeo skidati.
Mjesta i nebo su od vage po jedan tas. Riječi objediniti, u drugi tas ih staviti, ove riječi na mjestu u kojem tasu se nalaze, svakako teške dolaze.
(Hadis-i šerif)