ŠTA JE BIDAT?

Bidat je vjerovanje (i’tikad), riječ, ili djelo (amel), koje su izmislile prazne glave džahila (vjerski neukih ljudi), koje je suprotno, i nije u skladu sa sunnetom [odnosno, vjerskim znanjem koje je objavljeno Muhammedu alejhisselam].  Allah dželle-šanuhu je stvorio robove (ljude) samo da Ga ibadete (obožavaju).  Ibadet je poniženje (zull) i degradacija (zillet).  Drugim riječima, kada čovjek ibadeti, on izražava da je beznačajan (hakir), nemoćan (adžiz) i ovisan (muhtać) o svom Gospodaru (Rabbu) i stvaraocu (ma’budu).  A to, samo po sebi, proizvodi da ne obraćamo pažnju na ono za što nam razum, nefs i običaji kažu da je lijepo ili ružno već da se potpuno predamo (teslim) Gospodarovoj (Rabbovoj) definiciji šta je lijepo a šta ružno i da vjerujemo i slijedimo Gospodarovu Knjigu i Njegovog Poslanika.  Ako neko uradi nešto po svom izboru, i ne vodi računa o tome je li to njegov Gospodar dozvolio, on Mu ne robuje i ne ispunjava uslov da bude musliman.  Ako je to njegovo djelo dio vjerovanja (i’tikada) i jedna od činjenica za koju je jednoglasno rečeno da se mora vjerovati, njegovo ovakvo vjerovanje je bidat koji izaziva kufr (nevjerstvo).  Ako se to djelo ne odnosi na vjerovanje već na riječi i djela koja se odnose na vjeru onda je to fisk i veliki grijeh).  Hadisi šerif kaže, “Ako neko izmisli nešto što ne postoji u vjeri to se mora odbaciti.”  Ovaj hadisi šerif nam kaže da, ako uvedemo u islam neko vjerovanje (i’tikad), riječ, djelo, ili ponašanje (hal) koje ne postoji u islamu, i vjerujemo da su dio vjere ili ibadet, ili ako nešto dodamo ili oduzmemo od onog što nam islam saopštava, i ako očekujemo da ćemo - radeći to - dobiti sevab, ovakva inovacija ili promjena je bidat i mi u tom slučaju nismo poslušni islamu već smo mu nepokorni.  Novotarije koje su unesene u običaje (adet), a ne u islam, to jest, novotarije za koje ne očekujemo sevab (nagradu na ahiretu), nisu bidati.  Na primjer, naša vjera ne odbacuje inovacije i promjene u načinu jedenja, pijenja, putovanja i transportacije, i u stambenim pitanjima.  [Prema tome, jesti za stolom, ili iz zasebnih tanjira, upotrebljavati kašike i viljušake, putovati automobilom i avionom, upotrebljavati bilo kakve objekte, kuće ili kuhinjski pribor, kao i razno naučno i tehničko znanje, alatke i radove se u islamu ne smatra bidatom.  Ne samo da ih je dozvoljeno praviti i upotrebljavati u korisnim oblastima nego je to čak i farz-i kifaje.  Na primjer, dozvoljeno je proizvoditi radio aparate, zvučnike i elektronske uređaje, i upotrebljavati ih izvan ibadeta.  Upotreba zvučnika je dozvoljena u dunjalučkim poslovima.  Ali, učenje ezana, Kur’an-i kerima ili mevluda preko zvučnika je promjena ibadeta i, shodno tome, bidat.  Da bi se ezan čuo nadaleko potrebno je da u svakom distriktu (mahalli) sagrade džamije i da svaki mujezin efendija u svakoj džamiji uči ezan.]