KAKO SE KLANJA SABAH NAMAZ ?

Sabah namaz se klanja na sljedeći način:

Nakon uzimanja abdesta, stanemo na čisto mjesto, okrenemo se prema Kibli, zanijjetimo sunneta i dižući ruke (muško spram ušiju a žensko spram ramena) zatim svežemo ruke. Desnu preko lijeve (muško na pojasu, a žensko naprsima) i skrušeno stojeći pred Allahom teala gledamo preda se i učimo (u sebi) subhaneke- euzu bismillu- fatihu i jednu suru. Spustajući zatim ruke niza se i izgovarajući tekbir (Allahu ekber), pregibamo se na ruku (gledajući u nožne prste) i zgovaramo tri puta (Subhane rabbijel azim), a onde se ponovo ispravljamo na kijam i, uz kraće zadržavanje, izgovaramo (Semi Allahu limen hamideh-Rabbena lekel hamd). Zatim se s tekbirom (Allahu ekber), spuštamo na sedždu; prvo koljena, pa dlavone, a između njih lice (stopala na sedždi stoje uspravno, a prsti povijeni unaprijet), gdje tri puta izgovaramo: (Subhane rabbijel ala). Zatim se s tekbirom (Allahu ekber), podignemo sa sedžde i na trenutak  sjedemo na koljena, gledajući preda se a potom na isti način sa tekbirom (Allahu ekber) učinimo još jednu sedždu. Poslije druge sedžde, izgovorajući tekbir,

ustajemo na drugi rekat.

 Na drugi rekata, vežemo ruke i ućimo: Bismillu, Fatihu i jedni suru, a zatim na isti način učinimo ruku i dvije sedžde, a potom sjednemo na koljena i učimo: Ettehijjatu, Salavate i dovu. Zatim predamo  selam na desnu  pa na lijevu stranu, izgovarajući:

Esselamu alejkum ve rahmetullah.

Sabahski farz ( i svaki dvije rekat namaz) se klanja isto kao i sunnet. Poslije selama prouče se Ajetul kursij, 33 puta Subhanallah, 33 puta Elhamdulillah, 33 puta Allahu ekber, i dove.

ENGLEZI I VEHABIZAM (1)

Englezi su, sa ciljem da iznutra unište islam, osnovali misionarske organizacije. Ovi misionari su napisali knjige u kojima ponižavaju islam i (prave) alime islama. Englezi stavljaju na ove knjige, koje oni besplatno dijele po islamskim zemljama, imena potplaćenih ljudi, kao tobožnjih autora ovih knjiga. Ehli sunnet alimi su odgovorili na ove knjige i potpuno uništili ovu njihovu podlu taktiku. Habib Alevi bin Alevi Haddad je u svojoj knjizi Mizbah-ul-enam ve džila-ul-zulam napisao na njih odgovore. Ova knjiga je 1216. godine po Hidžri napisana, a 1325. godine u Istambulu štampana. Tu je takođe i knjigaDževazut-tevessul, Ahmeda bin Zejni Dahlana. Nju je Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula 1416./1995. godine po drugi put odštampala sa ciljem da je rasprostrani po cijelom svijetu.

[Jedan musliman iz Istanbula je 1381. godine po Hidžri otišao na hadž. On je pred Hudžre-i seadetom ovako činio dovu, “O Resulullah, ja sam pun grijeha. Molim te, budi mi šefa’atdžija!” Jedan crnac, vehabija, mu je prišao, zgrabio ga za jaku, i unijeo mu se u lice, i rekao, “On je mrtav. On ništa ne čuje.” Musliman, sunija, mu je proučio stotinu pedeset i četvrti ajeti kerim sure Bekare, čije značenje glasi, “I ne recite za one koji na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne oni su živi, ali vi to ne razumijete”, i rekao, “Kako se usuđuješ reći da je (Prvak svijeta i) najviši od svih ljudskih bića mrtav?]

Prva bitka između Mekanlija i vehabija se odigrala 1205./1791. godine.